Podijeljeni kao nikada do sada, sindikati su ušli u bitku za povećanje plaća, potaknuti potezom sjevernomakedonske vlade da poveća minimalnu plaću na 18.000 denara, piše Deutsche Welle.

No, umjesto konstruktivnosti, javnost svjedoči kaosu u kojem dominiraju argumenti sile, ucjene, nasuprot razumu i umjerenosti u dijalogu koji bi trebao donijeti pozitivna i održiva rješenja. Kulminacija je ono što se događa u školstvu, gdje su tenzije popustile, ali privremeno, jer nema konačnog rješenja problema. Iako je vlada predložila povećanje plaća od 12 posto.

Ništa bolje nije ni u ostalim sektorima, čiji su sindikalni zastupnici još glasniji u svom revoltu, ali i prijetnjama nepopularnim koracima ne udovolji li vlada njihovim zahtjevima za povećanjem plaća. Ključno je pitanje – za što se i za koga zapravo bore sindikati.

Privilegije važnije od prava
Sindikalizmu u Sjevernoj Makedoniji već se godinama prigovara da djeluje više zbog politike i privilegija nego zbog poboljšanja prava radnika.

“To više nisu sindikati, svaka temeljna organizacija postaje sindikat. Dakle, sindikalna snaga nema ni snagu ni moć. Ali nisam iznenađen onim što sada vidim, a na što sam godinama upozoravan. A to je da se sindikat polako, ali sigurno raspada, preuzimaju ga amateri koji nemaju puno veze sa sindikalizmom, a još manje političkom kulturom.

Sindikati su jednostavno takvi kakva je naša država. Imitacija i neviđeni amaterizam, na svim poljima, uz čast nekoliko izuzetaka”, komentirao je u izjavi za Deutsche Welle Vančo Muratovski, bivši predsjednik Saveza sindikata Makedonije.

Poražavajuće je gledati vidjeti kako ono što se godinama gradilo propada, ističe Muratovski i priznaje da nije iznenađen, ali ne može prihvatiti tvrdoglavost i neozbiljnost u borbi za radnička prava, što vrlo lako može državu financijski baciti na koljena.

“Proračun je ograničen, možete uzeti kredite, ali ih netko mora otplaćivati. Ali sindikalni tribuni to ne vide, jer nisu dovoljno politički obrazovani da bi to mogli razumjeti, a zahtijevaju dok god mogu. Ali to nije pravi sindikalizam. To nije način omogućavanja prava članstva, koje je totalno zanemareno, neobučeno.

Ne kontaktira se s njim i zato se ponašaju kako se ponašaju. U prošlosti su bile škole, treninzi, redoviti sastanci i ljudi su znali sve o svakom trenutku. Rečeno im je da će za dobivanje više od minimuma biti potreban maksimum.

Ovo su pregovori i to je razumijevanje realnosti. Potrebna nam je druga strana koja ima sluha, ali i znanja. Sindikalizam je vezan uz državu i vladu, ako postoji vlast koja poštuje zakone, bit će sindikalizam kako treba”, upozorava Muratovski.

Problemi u sindikalizmu tinjaju godinama. Ono što sada kulminira odraz je neusklađenosti ukupne strategije.

“Sindikati u javnom sektoru nazadni su u odnosu na prethodno razdoblje. Problem je višegodišnji i zato se ne zna kakva je minimalna plaća. Nepoduzimanje određenih mjera na vrijeme uzrokovalo je stanja u kojem ni jedna ekonomski moćna država, a kamo li ne naša, ne može u potpunosti ispuniti zahtjeve.

Ne kažem da to ne treba tražiti i da je opravdano ovo što se sada radi, ali ne na ovaj način. Nije moguće povećati plaće svima u državi, jer – odakle novac? Porezi će se morati povećati, a to je u ovoj situaciji nemoguće”, izjavio je za Deutsche Welle Drage Jovanovski, stručnjak za radnička prava.

Problem je što sindikalizam pokazuje mišiće u javnosti, a na račun privatnog sektora, koji je u tom pogledu potpuno zanemaren. Sindikalizam je tamo gotovo tabu tema.

“Potrebni su posebni kolektivni ugovori, ali tvrtke o tome ne žele razgovarati, a privatno ne žele ni čuti jer nemaju sindikate. Gotovo je nemoguće oformiti sindikat kod privatnika jer se i na sam razgovor o tome leti s posla. Zato smo prije tri desetljeća došli u situaciju od 600.000 članova u ovom trenutku nema više od 50.000 članova sindikata”, pojašnjava Jovanovski.

Treba raditi na implementaciji sustava kolektivnih ugovora, ali i generalnoj promjeni strategije obračuna plaća.

Po europskim pravilima
“Potreban je novi model rješavanja. Slažem se s državom da stavimo moratorij na ovo što se događa u ovom trenutku. Neka to traje šest mjeseci, ako treba, da se raspravi na stručnoj razini i da se riješi na pravi način, kako se odlučuje u Europi i kako to nalažu direktive EU, jer se u ovoj kaotičnoj situaciji ništa ne dobiva”, smatra Jovanovski.

Svoje stavove o makedonskom sindikalizmu imaju i sociolozi, odnosno svi oni koji su uključeni u područje radničkih prava.

Oni su zabrinuti i otkrivaju poseban fenomen.

“Sindikalizam je pojava koja podrazumijeva borbu za prava radnika, ali ta borba kao da nema svrhe, kao da nema jasnu viziju. Razloge treba tražiti u činjenici da makedonsko društvo kao najsiromašnije ima neriješene probleme koji proizlaze iz samih institucija.

Potezom s minimalnom plaćom povučena je pričuva vojske koja traži veću plaću, a o temeljnom problemu s prekomjernim zapošljavanjem u administraciji od općine do države koja je prema nekim izračunima 30, pa čak i 40 posto, čini se, nitko ne želi govoriti.

Ne kažem da su ljudi u krivu, ali ključno je da ta prezaposlenost i niska angažiranost odavno potiskuju poriv za boljim radom, boljim uvjetima. Ali sada, kao da je vrag došao po svoje, ili će početi dubinska reforma institucija ili će to trajati jako dugo”, upozorava sociolog Ilija Aceski.

Prema njegovim riječima, sindikalni čelnici, članovi, ali i svi dionici društva trebaju biti svjesni da je kriza ozbiljna i da može biti još gora.

“Sve je to zamračilo, poremetilo, obezvrijedilo taj sindikalizam, tu borbu za prava. Sada se nema kamo, sada sindikalna borba poprima onaj karikaturalni oblik, a ono što je ključno – u borbu ulaze stranke. Kad to dobije političku dimenziju, dobijemo ono što imamo – kaos i mislim da će se situacija, nažalost, pogoršati.

Ključno je da je to rezultat izostanka prave, normalne reforme, elementarnih pravila koja vrijede u starim kapitalističkim društvima u Europi. I to dobivamo, što se sada ne može racionalno objasniti, paralelno s dužim razdobljem osakaćenih i obezvrijeđenih institucija koje neće moći riješiti situaciju”, analizira posljednice divljeg kapitalizma sociolog Aceski.

Makedonski sindikalizam ima dugu povijest, koja seže u prvo desetljeće prošlog stoljeća. Prema riječima upućenih, ovo što se sada događa kulminacija je koja bi trebala donijeti preokret za dobro svih u društvu. Za to su potrebne ne samo veće plaće zaposlenika, nego i veća edukacija, odgovornost, solidarnost svih. Od radnika, gospodarstvenika, državnih službenika i institucija.